Značajan broj promatrača koji analiziraju aktivnosti vatikanske diplomacije na međunarodnoj sceni, posebno kada se to tiče rata u Ukrajini, te sukladno tome poziciji samog pape Franje spram spomenutog sukoba, počeo je postavljati jedno neugodno pitanje, prvo sramežljivo i u užim, povjerljivim krugovima, a zatim sve glasnije i otvorenije: “Je li papa čovjek koji preko mjere razumije Rusiju pa je stoga previše popustljiv prema neoimperijalnoj politici ruskog predsjednika Vladimira Putina?”
Korijeni papinih geopolitičkih svjetonazora
Rođen u Buenos Airesu kao Jorge Mario Bergoglio, papa Franjo ni na dan svog izbora za poglavara Katoličke crkve, kada je rekao kako dolazi “s druge strane svijeta”, nije skrivao niti želio skrivati da ima drugačiji pristup europskoj povijesti, njenim političkim i kulturnim osobenostima, od svojih neposrednih prethodnika Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Od čovjeka u mnogo čemu jedinstvenog i različitog, prije svega zbog toga što je prvi papa koji je bio član Družbe Isusove (isusovci), prvi iz Amerike, prvi s južne hemisfere i prvi rođen ili odrastao izvan Europe od papinstva iz 8. stoljeća sirijskog pape Grgura III, takav se pristup mogao i očekivati.
Papa je svoje političke i geopolitičke svjetonazore izgrađivao još od najranijih dana mladosti kada je bio pod utjecajem peronizma, socijalno-autoritarnog argentinskog političkog pokreta utemeljenog na političkoj ideologiji bivšeg argentinskog predsjednika Huana Dominga Perona i njegove supruge Eve, čije su glavne značajke bile socijalna pravda, ekonomska neovisnost i politički suverenitet. Upravo je peronizam kao svojevrsna treća ideologija odbacivao i zapadni kapitalizam, ali i istočni komunizam, te se zalagao za posredovanje radi umanjenja tenzija između konfrontiranih društvenih slojeva.
Tragovi peronizma
Ako se dublje analiziraju papini javni nastupi, govori i pisani izvori te njegovom voljom definirano djelovanje vatikanske diplomacije na međunarodnoj sceni, onda je više nego očito prisustvo tragova gore spomenute ideologije u njegovom poimanju svjetskih političko-društvenih gibanja.
Dakle, po ocjenama kredibilnih i prominentnih promatrača vatikanskih prilika, papa Franjo ne samo da nema bezrezervno pozitivan odnos prema zapadnim modelima poretka, već bi se bez imalo ustezanja moglo ustvrditi da kao netko tko dolazi iz Latinske Amerike ima kritičan stav prema značajnom broju pitanja koja reflektiraju djelovanje Sjedinjenih Država u svijetu te njihovoj potrebi za planetarnom dominacijom. Može se pretpostaviti da papina iskustva i s prethodnom američkom administracijom koja je promovirala politiku djelomičnog izolacionizma kroz agendu “Amerika na prvom mjestu” te reduciranja vlastitog prisustva u multilateralnim sustavima odlučivanja, nisu umanjila njegove predrasude što se tiče potreba Washingtona za međunarodnim vodstvom.
S druge strane, papa je pasionirani ljubitelj ruske povijesti, književnosti i glazbe. Prema vlastitom priznanju, u video poveznici sa susreta katoličke mladeži u Sankt-Peterburgu, ruski klasici (poput Tolstoja i Dostojevskog) odigrali su značajnu ulogu u njegovom sazrijevanju, moralno ga i duhovno nadahnuli i nadogradili. Podatak koji sam po sebi ne mora značiti da papa Franjo opravdava ili simpatizira bilo koji segment suvremene ruske politike, ali može poslužiti kao temelj za kontemplaciju o tome razumije li poglavar Katoličke crkve ili misli da razumije Putina bolje od ostalih ljudi.
Dva ključna cilja
Poput najvećeg broja svjetskih dužnosnika, upućenih promatrača, ali i šireg građanstva, papa vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će Vladimir Putin 24. veljače 2022. godine, ipak narediti ruskim tenkovima da krenu prema Kijevu, premda su nagovještaji ruske invazije punog opsega bili prisutni mjesecima unatrag. Pogotovo je papino iznenađenje moralo biti veliko jer se s vladarom Kremlja prije izbijanja najvećeg rata u Europi od 1945. godine, susreo u Vatikanu nevjerojatna tri puta. Promatrači sugeriraju da su njihovi razgovori bili srdačni, a papa nije skrivao zadovoljstvo onim što je čuo od Putina u tim prigodama.
Naime, nakon izbora za prvog čovjeka Katoličke crkve 2013. godine, 87-godišnjak je postavio sebi i vatikanskoj diplomaciji dva ambiciozna cilja. Radilo se o pokušaju uspostavljanja mosta suradnje i razumijevanja sa službenim Pekingom, ali prije svega i iznad svega premošćivanju razlika između katoličanstva i pravoslavlja. Otuda i njegovo snažno nastojanje da uspostavi bliske odnose s Ruskom pravoslavnom crkvom kao jednom od najutjecajnijih u pravoslavnom svijetu (prije svega zbog broja vjernika koje predstavlja), te osobno s ruskim patrijarhom Kirilom I.
Zbog značaja koji je pridavao postavljenoj agendi, posebno želji za bliskim vezama s pravoslavnom braćom, papa je ispoljavao maksimalnu popustljivost do točke samoodricanja u odnosima s političkim vođama posebno Rusije, ali i Kine. Na primjer, šutio je o nekim kršenjima ljudskih prava i represiji, uključujući i represiju protiv katoličkog svećenstva. Strategija je to koja je u više navrata izazivala burne rasprave u najvišim krugovima Katoličke crkve, i to ne samo među notornim Franjinim kritičarima.
Papini službeni stavovi prema ratu u Ukrajini
Ako se detaljno pregledaju i analiziraju papini govori nakon Putinove invazije na Ukrajinu, može se bez dvojbe ustvrditi da je poglavar Katoličke crkve uvijek i u svakoj dostupnoj prilici izražavao žaljenje zbog patnji ljudi u “mučeničkoj Ukrajini” te pozivao na hitan prekid sukoba. Na primjer, tijekom javnog obraćanja u molitvi Anđela Gospodnjeg 27. veljače 2022. godine, pozvao je obje strane na mir rekavši: “Utišajte oružje.” Bilo kakvo optuživanje pape za moralnu ekvidistancu prema napadačima i žrtvama stoga je potpuno pogrešno.
Međutim, ono što se papi Franju itekako zamjera određeni su stavovi koji su, ne samo kod promatrača, izazvali goleme nedoumice i nejasnoće. Naime, sredinom svibnja 2022. godine, Franjo je opisao rusku invaziju kao “možda nekako isprovociranu ili nespriječenu”. Kasnije je pojašnjavajući ovu izjavu rekao kako ona ne znači simpatije prema politici ruskog predsjednika: “Bilo bi pojednostavljeno i pogrešno reći takvo što. Jednostavno sam protiv svođenja složenosti na razliku između dobrih i loših momaka, bez rasuđivanja o korijenima i interesima koji su vrlo komplicirani.”
Uloga Svete Stolice
Sukladno karakteru svog postojanja i misiji koju ima, podrazumijeva se samo po sebi da Sveta Stolica stoji uz žrtve ukrajinskog rata i čini sve što je u njenoj moći kako bi organizirala i dopremila humanitarnu pomoć u zemlju. Ali, prirodno, Rimska kurija djeluje i analogno drugim agendama. Zalažući se za političku neutralnost koja se temelji na korištenju papinog neprekinutog duhovnog i moralnog autoriteta kao nestranačkog posrednika za rješavanje sukoba, vatikanska diplomacija je, iza kulisa, krajnje diskretno i nezainteresirana za naslovnice medija, pokušavala sve kako bi posredovala i istražila moguća rješenja za prekid sukoba.
Dakle, može se bez ustezanja ustvrditi kako Sveta Stolica na međunarodnoj sceni, ipak, uvijek ima na umu dugoročnu perspektivu specifičnih, vlastitih interesa. Iz prethodno spomenutog prominentni analitičari izvlače zaključak kako se i poglavar Katoličke crkve, stoga, mora pomiriti s optužbama za političku ekvidistancu u odnosu na rusko-ukrajinski konflikt iako moralni odnos, kako sam gore već naglasio, u apsolutnom smislu nije doveden u pitanje.
Dometi vatikanske diplomacije
Pa ipak, i pored silnih napora Svete Stolice da se nametne kao nepristran medijator u konfliktu te ga pokuša zaustaviti, dvije godine nakon početka ruske agresije na Ukrajinu jasno je da su rezultati najstarije svjetske diplomatske službe daleko od očekivanih. Mnogi promatrači tvrde da su za to krivi ambivalentni stavovi pape Franje: “Bilo je potrebno sedam mjeseci nakon početka rata da poglavar Katoličke crkve napad imenuje invazijom te javno označi Rusiju kao agresora, i to jedini put do sada.”
Upravo se papini nejasni i često kontradiktorni politički stavovi o ratu u Ukrajini uzimaju kao razlog ne samo dosadašnjeg neuspjeha vatikanske diplomacije već i kao uzrok raskola unutar diplomatske službe. Naime, godinama unazad papa je za implementaciju diplomatskih agendi zadužio svog državnog tajnika, kardinala Pietra Parolina, karijernog vatikanskog diplomata i stručnjaka za sukobe kojeg je upoznao još ranije, kao nadbiskupa Buenos Airesa. Uz njegovu se pomoć prvi put susreo i s moskovskim patrijarhom u veljači 2016. godine.
Dobri poznavatelji prilika u Vatikanu tvrde da je upravo zbog svojih stavova papa u sukobu s Parolinom, nekada bliskim suradnikom i prijateljem. Izravan uzrok prijepora je pacifistička pozicija poglavara Katoličke crkve, koji je neposredno nakon ruske invazije javno odbio mogućnost da se Kijevu isporučuje oružje te time neizravno zanijekao međunarodno priznato pravo Ukrajine na samoobranu. Parolin se s time nije mogao suglasiti.
To je u par navrata i javno priopćio u društvu vatikanskog “ministra vanjskih poslova”, Britanca Paula Richarda Gallaghera. Naravno, obojica su tvrdila da se Ukrajina kao suverena država ima pravo braniti te je stoga nabava vojne opreme i oružja etički opravdana. Ove su korekcije papinih izjava kod njega izazvale bijes te negativno utjecale na domete vatikanske diplomacije, za koju se počelo govoriti da je nesinkronizirana.
Osobno preuzimanje diplomatske inicijative i novi neuspjeh
Pokušavajući preuzeti diplomatsku inicijativu osobnim angažiranjem, katolički poglavar je, nakon što je Putin bio nedostupan za njegove pozive, zaigrao na kartu prijateljskog odnosa s moskovskim patrijarhom Kirilom I. Stručnjaci iz njegovog okruženja su ga uzaludno upozoravali da je poglavar Ruske pravoslavne crkve u službi Kremlja. I danas se u crkvenim krugovima prepričava papin doslovni odgovor na Parolinova i Gallagherova upozorenja: “Ali Kiril je još uvijek pastir!” Naravno, planovi s Kirilom I. su propali.
Franjina gorka spoznaja da je patrijarh produžena ruka Kremlja došla je prekasno. U Kijevu se odavno učvrstio stav da papa simpatizira Ruse. Sumnja u naklonost Rusiji manje je potaknuta konkretnim djelima, a više papinim propustima. Do danas se nikada nije izravno obratio Putinu u svim svojim bezbrojnim apelima za mir, a mogao se ugledati na velikog prethodnika. Neposredno prije početka rata u Iraku 2003. godine, papa Ivan Pavao II. obratio se američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu na nedjeljnoj molitvi Anđela Gospodnjeg pred upaljenim kamerama i gorljivo ga zamolio da se suzdrži od planiranog napada.
Poljuljan ugled Svete Stolice
Tvrdokoran stav pape Franje da ne želi posjetiti Kijev dok mu ne dopuste službene susrete u Moskvi ne mogu razumjeti čak ni njemu bliski kardinali. Jednostavno nije jasan diplomatski smisao ovog neobičnog samoograničavanja. Malo je vjerojatno da će Putin imati i najmanji interes za takvo dvostruko putovanje rimskog pape. Uzgred, stječe se dojam da se Moskva više oslanja na posredovanje, na primjer, Ujedinjenih Arapskih Emirata nego na Svetu Stolicu kao pretpostavljenog predstavnika zapadnog svijeta kada je riječ o humanitarnim akcijama poput razmjene zarobljenika.
Međutim, ono što je najteži udarac kredibilitetu vatikanske diplomacije je činjenica da je prije nekoliko mjeseci savjetnik za sigurnost predsjednika Zelenskog objavio kako Kijev više nije zainteresiran za posredničku misiju Vatikana. Ovom objavom je definitivno potvrđeno da je ugled diplomacije Svete Stolice nepopravljivo poljuljan, barem kada je riječ o glavnim akterima jedne od najvećih kriza u Europi u nekoliko posljednjih desetljeća.
Piše: Boris Vukotić, index,hr