Gošća podcasta ”55 minuta kod Željke Markić” bila je gospođa Nada Rukavina. Rođena je u Berlinu, ali kao dijete se vraća sa cijelom obitelji u Hrvatsku. Sa suprugom Robertom u braku je 24 godine i imaju desetero djece. Poduzetnica je i bavi se kozmetikom, a kao majka desetero djece govori kako spaja obiteljski i poduzetnički život te daje odgovore na pitanja ‘Kako je imati desetero djece?’ , ‘Gdje je tu ona?’ i na kojem joj je mjestu Bog?
Žive svi u istoj kući
Imamo veliku kuću u kojoj smo svi zajedno. Znači svih desetero djece je zajedno s nama.
Najstarija kći ima 23 godine, ona čeka drugog sina. Kuća ima tri stana, tako da ona sa svojim mužem živi u jednom od njih. U kući živi i moja mama. Ona je u drugom stanu i u trećem na katu smo mi. Suprug i ja sa devetero djece.
U našem stanu je sedam soba i tri kupaonice. U većini soba je po jedno dijete u sobi, a negdje po dvoje dijele sobu.
Kako sam rekla najstarija kći ima 23 godine, a najmlađi sin Petar Bogdan je sedam godina.
Suprug i ja imamo vlastitu firmu.
Dan počinjemo molitvom
Suprug i ja uvijek počinjemo dan sa molitvom. Znači, to je neizostavno. 24 godine. 24 godine braka. Svaki dan ujutro počinjem s molitvom koja traje otprilike sat i pol do dva sata.
Kad su djeca bila mala i ranije su se budila, onda smo ustajali u pola pet ujutro. To je bilo doba kad smo u miru, u tišini, pred svojim Bogom. Vrijeme da zajedno razgovaramo i da mu preporučimo taj dan, našu obitelj i sve što nas čeka.
Sad sva djeca idu u školu i dižu se u sedam sati. A mi onda oko pola šest-šest počinjemo. Nema toliko posla oko djece. Veća su, mogu se sami obući, sami u školu.
Suprug radi od kuće, tako da on i razvozi djecu u školu. Imamo znači malo dalje školu, pa djecu koji idu u osnovnu školu se razvozi.
A djeca koja pohađaju srednju školu idu sami. Ja idem raditi. O poslu ovisi kad počinjem. Ne moram ići svaki dan. To mi je važno. Mogu nekako sama sebi organizirati posao. Većinom je radno vrijeme fleksibilno.
Suprug trenutno obavlja veći dio kućanskog posla. Preuzima na sebe, znači vožnju djece, a onda nekad i skuha nešto. U nabavku obično idemo zajedno. Jednom do dva puta na mjesec. Poslije se samo sitnice kupe.
Pranje veša
Imamo tri mašine veša dnevno. Subotom i nedjeljom imamo mir. Ne peremo veš do ponedjeljka. Ima nas dovoljno, lako je razdvojiti veš po bojama.
Djeca koja su poslušnija odnesu veš gdje je mašina. Neki vole to u sobi si malo skupljati, pa onda donesu kad imaju čišćenje sobe. To je različito, ali uglavnom donesu sve u kupaonicu.
Ne peglamo sve. Ja više volim da se složi taj veš kako treba prije dok je još mokar, pa onda se stavi sušiti, tako da to ne treba toliko peglati. Ali stvari koje se trebaju peglati, najčešće pegla jedno dijete koje baš voli peglati i kojem to dobro ide.
Prehrana
Trošimo četiri paketa po 12 l mlijeka mjesečno. Da, četiri paketa i to nije uvijek dovoljno.
Ne vole sva djeca isto jelo, onda znate točno kad svi jedu skuhate ogroman lonac i nekad ni to nije dovoljno.
Srednjoškolci dođu u drugo vrijeme, onda oni sebi nešto ovako uzmu ili se dva puta kuha, nekad se mora tri put kuhati. Tko kako stigne, ali i djeca si znaju i sama skuhati.
Jedu ujutro ako neko nešto hoće pojesti, onda u školi obično imaju dva obroka. Mi ih uvijek dočekamo kada oni dođu oko 12. Obično imamo neko varivo.
Večera se kad tko dođe, pa onda oni kad netko ide drugi jesti i tako. (uz smijeh) Neka djeca jedu pet puta, neki tri puta.
Moj muž je otkrio prije par godina da voli kuhati i da zna super skuhati, tak da je to odlično. Nedjeljom se, skupimo oko zajedničkog ručka i tu je u biti najviše svega.
Predškolsko vrijeme i aktivnosti
Živimo u okolici Zaprešića. Bog nam je to sve lijepo posložio, da djeca imaju prirodu. Nisu išli u vrtić. Svi su bili doma. Uvijek sam htjela da se to zajedništvo među njima, produbi i da se vani igraju. Tako da se nisam opterećivala, ide jedan na nogomet, mora jedan ovdje, mora jedan ondje…. Ne, pa oni se svi mogu igrati.
A ako neko pokazuje neki interes, posebno da se vidi neki talent kod djece… Npr. kći Judita dobro svira. Preko crkvenog zbora i voditeljice zbora naučila je svirati synthesizer. Nekad svira i u crkvi. Bog uvijek pokaže put kad netko nešto treba i što se treba. Onda se za to dijete koji ima posebni talent, izdvoji se vrijeme da joj se pomogne da ga razvije. Ako ono ima volju, ako ima sposobnost.
Svi su bili doma do škole i nisu bili zakinuti. Pogotovo što ih je i tako puno.
Školske obaveze djece
U početku je bilo naporno jer sam ja sve učila s njima, sjedila s njima, vikende sam gubila s njima dok mi Bog nije pokazao malo drugačiji put. Gdje sam u biti i danas.
Samo prvašiću ću provjeriti malo zadaću ako treba. Moraju učiti i moraju sami prihvatiti tu odgovornost, škola im je dana.
Jednostavno im kažem da uče koliko uče, ali da je to njihova obaveza. Ja se ne brinem, ja sad nisam stalno na dnevniku, ne gledam stalno njihove ocjene.
Djeca ako hoće dođu, kažu ili ne kažu. Obaveze su tu. Ako ih ne izvršavaju, postoje neke posljedice. U kući, u obitelji, bilo gdje.
Ako trebaju pomoć, kažu. Treba neko instrukcije, ok. Moja mama je profesorica njemačkog i francuskog. Dati će svu potporu, ali i ona isto se neće gurati.
Ona i mene tako isto odgajala, nije se gurala. Moraju već sami imati interes. Tko ga ima, taj će i učiti. Taj će i htjeti taj je i za neku dalju i višu školu.
Ali ako neko ne pokazuje, ja nisam ta koja će gurati. Gurala sam na početku.
Meni je oduzelo i vrijeme i živce i tako dalje. Super je, nisu sve petice.
I nije to niti bitno, po meni to nije važnije, svatko se mora usmjeriti, ali ono što je meni jako olakšalo, da oni su preuzeli tu odgovornost na sebe. Znači oni se brinu kako idu u školu, da li imaju zadaću, da li ih rade u jutro… Oni organiziraju svoje vrijeme.
Stalno im govorim, vi imate talente, vi ste sposobni, možeš učiti, imaš dar od Boga. Tako je. Ali to mora u njima sazrjeti. Njihova odluka je to.
Kad je neko u nekom problemu, to se zna. To je jednostavno, znate ono, Boga vam sve posloži. Oni nemaju straha reći, ne ide i ne ide.
Nikako ne mogu ovu matematiku riješiti. Oni sami zovu instruktora, a ja im dam novce.
To funkcionira.
Nemamo televizor
Nikad nismo imali televizor u kući. Najstarija kći, koja se udala, ima svoju obitelj, ona ima. Hoće kod nje gledati. Tako da je za ove najmanje kazna da ne mogu ići dolje.
Oni su sad tek otkrili televiziju. Vidjeli su prije kod dide, ako bi otišli, ili kod prijatelja negdje. Jedan sin mi je rekao, nismo ni znali šta je televizija. Kad je netko rekao, plazmu sam si kupio, ja sam mislila, sto Plazma keksi. Nisu znali.
Ali nisu ni tražili da kupimo.
Moje pravo je da im mobitel ne kupim
Teško je s mobitelima. To je jedan od najtežih problema. Vidjela sam da od nekakve prisile, uzimanja nema koristi. Ali moje pravo je da im ih ja ne kupujem.
Moja mala djece nemaju mobitel.
Kad krenu u srednju, oni se međusobno dogovaraju, pa starija djeca stare telefone daju mlađoj ili tako nešto, onda to im dozvoljavam od osmog razreda ili srednje škole.
Kad krenu dalje, da se mogu javiti. Kupe ih od džeparca ili im poklone…
Vidim koliko zlo donosi, onda se osjećam odgovornom, a ja im ga dajem.
Ja nemam te borbe koje mi znaju roditelji pričati.
Sad to su već 18-19 godišnjaci, ja im dajem odgovornost.
Znam točno kad su na telefonu, mi smo u dnevnom boravku,… nigdje nikog nema, nema djece. Onda lozinku promijenim i svi dođu… To je isto jedan dio kažnjavanja.
Otežavam, ali na meni kao majki da molim, imam povjerenje u Boga da će ih Bog već preusmjeriti.
Molimo da budemo dobri roditelji, da nas Bog prosvijetli
Svaki dan, u jutarnjoj molitvi, molimo da budemo dobri roditelji, da prosvijetli nas, da budemo nadahnuti Duhom Svetim, da nam da mudrosti. Da vidimo ono što trebamo znati. I uvijek ti Bog daje. Ja sam prije na sve reagirala, sve morala znati, a zapravo ne moraš znati.
I želiš dijete zaštititi, a ne možeš ga zaštititi. I kao da ga, ja sam to vidjela na sebi, želim upakirati da bude, evo, tu, Bože, za tebe.
A nije to taj put. Bog ga voli više, on ima neki plan s njim i sigurno će ga ostvariti. Jer znam da ni ja nisam bila super, pa opet me doveo na neki put i spoznala sam tu Božju ljubav.
Znam da će i oni primjerom kad nas čuju, da molimo muž i ja, imati taj dobar temelj.
A na meni je da budem strpljiva i tu bol kad mi je nekad nešto teško, kao majka šutim i sklopim ruke, ne idem u svađe.
Pogotovo sa starijima koji su već na neki način pomalo izgrađeni, imaju svoje misli.
Možemo razgovarati, oni sami dođu razgovarati.
Pa onda to je tvoj trenutak gdje te može Duh Sveti nadahnuti da im kažeš pravu riječ, pa će oni poslušati, ali ja im uvijek kažem: “Imaš dva puta.”
Moje mišljenje je takvo, moje iskustvo, ali ti ćeš izabrati na kraju i posljedice će biti tvoje.
Najteže je pustiti, ali tu bol ja onda prikazujem Bogu za žrtvu, baš upravo za njih, da imam to povjerenje.